Kako je voziti i provesti se na „Labinjonskom Cannondale Maraton“ znao sam samo po pričanju onih koji su se tamo vozili. Filip i Branko bili su tamo 2005 kada se ta sportska priredba zvala „Labinjonski đir od durode z bičikletami“. Originalan naziv istarskim dijalektom i dobar spoj cestovnog i brdskog biciklizma. Naime, startaju svi zajedno „cestari“ i „brđani“, a onda se voze svaki svojom trasom i susreću se na dionicama gdje brdski biciklisti izlaze na asfalt. Biciklistički prijatelj mi Boro iz Slavonskog Broda bio je tamo lani i nije se mogao nahvaliti dobrom atmosferom začinjenom prženom piletinom, pivom u neograničenim količinama i jesenjim suncem nakon završetka vožnje. Pročitao sam interesantan opis cestovne dionice koju su organizatori stavili u raspis utrke pa smo, nakon dogovora i nagovora, Andrija, Filip, Branko i ja otišli na vožnju labinskim krajem.

Vremenske prilike te nedjelje su bile dobre. Uglavnom. Nije bilo kiše i ako su se vukli oblaci, a sunce se rijetko viđalo. Temperatura je bila na donjoj granici ugodnog i neugodnog. Većina sudionika je imala, barem, tajice i majice dugih rukava. Par tjedana prije sam „prohodao“ prehladu pa sam obukao „windstoper“ jaknu ispod dresa. No … , bilo je i likova čeličnoga zdravlja koji su odvozili propisani krug u kratkim „bickama“ i majicama s kratkim rukavima.

Vožnju u raznim kategorijama (cesta il' MTB, žene i muškarci, starosne kategorije) je završilo više od 260 biciklistkinja i biciklista iz Hrvatske i Slovenije. Ove godine uvedena je i nova disciplina - MTB single speed. Vožnja brdskog bicikla koji nije opremljen mjenjačima brzina. Branko i Filip vozili su MTB trasu, a Andrija i ja cestovnu.

Organizatori, članovi BBK ISTRA BIKE iz Labina, svojski su se potrudili. Kako bi smanjili gužvu u staroj gradskoj jezgri Labina spustili su start i cilj utrke u pet kilometara udaljeni Autokamp „Olivu“ koji se nalazi u malom turističkom mjestu Rapcu. Time su dodali uspon svima na početku maratona. Na startu/cilju mjesta za parkiranje „po na izbor“, dobar razglas i ljuti rock'n'roll. Gužvi na prijavama nije bilo. Voća i kolača, vode, piva (osim bezalkoholnog ?!) i dobre volje bilo je na pretek. Prometna policija aktivno je sudjelovala u osiguranju maratona. Redari na motociklima prhali su oko nas, a oni koji su imali ulogu prometnika na bitnim skretanjima selili su se zajedno sa biciklistima kako se kolona pomicala. Ponekada i prebrzo. Zašto?! Andrija je držao začelje cestovne kolone i prije no što se popeo od Trgeta prema Brgodu redari su napustili raskrižje. Kako nije zamijetio putokaze na cesti nastavio je polu lijevo prema Labinu, a ne na desno. Vozio je u tom smjeru tri kilometra kada se pojavilo neko vozilo organizatora i putnici mu objasnili da ide u krivom smjeru. Tako je Andrija odvozio 61 kilometar (po putnom računalu) umjesto 55.

Kako je svoj drugi posjet Labinu doživio Filip.

Nakon ne znam koje neprospavane noći zbog mog malog veselja, sinčića Grge, ipak sam krenuo u 4:30 s spremanjem stvari kako bi na startu bili do 9 ili malo kasnije. 220 km dug put u jednom smjeru smo odradili uz malu stanku u konvoju BK Kalorije (za koju sam ovaj put vozio i bio snimatelj trke J ). Da, to znači da postoji video materijal koji se može pogledati, pa se nadam da ćete uživati. Moram priznati da je snimatelj biti puno teže nego natjecatelj (barem iz mog osobnog iskustva) ili je samo riječ o lošijoj pripremi nego inače. Kaj to znači – nedostatak magnezija i izotonika je malo odmogao čitavoj situaciji jer 5 km prije cilja sam morao malo stati i odmoriti mišiće u koji su se grčili. No ni to ne može uskratiti čitav dojam prekrasne staze i još ljepše trke. Pohvale organizatorima koji su ovaj puta, poučeni prijašnjim iskustvom osigurali ogromno parkiralište (Čuvano!) i topli obrok pod krovom u zatvorenom prostoru što ovaj puta nije bilo nužno no pretprošle godine bi dobro došlo. J

Branko se nije hvalio ni žalio. Znam zašto, al' ne smin kazat. J

Meni je vožnja bila naporna. Najprije zbog već spomenute, preboljene prehlade. Cestovna dionica obilovala je strmim usponima koje je na cestovnom biciklu teže savladavati, a nizbrdice su bile takve da se nisam mogao slobodno zaletiti. Od Labina do Raše asfalt je na dijelovima bio vlažan, a zavoji opaki. Od Skitače do Ravni spust je bio nepregledan na uskoj cesti i strm tako da sam u par navrata pomislio da ću ak' izletim sa ceste završiti u moru koje je udaljeno par stotina metara. Krenula me i loša sreća pa sam na početku penjanja iz Trgeta loše „šaltao“, pred sam kraj strmine morao sići s bicikla i odgurati ga do prve zaravni. Na kraju tog istog dijela koji krasi tri kilometra jakog uspona ispala mi je pumpa iz stražnjeg džepa. Zaustavljanje broj dva. Uspon od Brovinja do Skitače polomio me fizički i psihički. Očito nije bio moj dan. Za utjehu uspio sam odatle ugledati talijansku obalu na drugoj strani Jadrana. Prirodnu atrakciju koju su najavili domaćini.

U hotelskom naselju održana je ceremonija proglašenja pobjednika, podjela pehara i praktičnih nagrada sponzora od kojih su najvredniji bili brdski Cannondale bicikli „Keindl sporta“ iz Zagreba. „Perutninu party“ činila je porcija pržene piletine i pečenog krumpira i jedina loša stavka ove lijepe sportske priredbe – preskupa „cuga“ u hotelu.

Čekala nas je još noćna vožnja do Zagreba. To što smo mi, poneki, više – manje „riknuli“ ne znači da ne bi ponovo, ako može i za dva dana, išli odvoziti istu dionicu.

Siniša